Obrtništvo (ili točnije: zanatstvo) je djelatnost koja se obavlja vlastitim znanjem i umijećem i osobnim radom.
Ako bi se ova definicija prihvatila kao točna, zanatstvo je oduvijek postojalo, jer su se uvijek pojavljivali pojedinci koji su znali nešto napraviti te su to radili i za druge, koji nisu bili obdareni istim umijećem. Ipak, zanatstvo se prije srednjeg vijeka ne može smatrati organiziranom djelatnošću, pa tako ni u našoj zemlji, a još manje na đurđevačkom području, koje se nalazilo u sastavu Vojne krajine. Obrtništvo se tu pojavljivalo samo za potrebe vojske, jer je civilno stanovništvo bilo rijetko. Osnivanjem Đurđevačke pukovnije 1749. počeli su se stvarati uvjeti za povratak civilnog stanovništva, širenje naselje oko tvrđave, i dolazak prvih trgovaca i obrtnika iz zapadnih zemalja. Nakon 1763. godine vojne vlasti su same počele doseljavati obrtnike, a 1771. godine Varaždinski generalat (pod koji je spadao i Đurđevac) izdaje listu cehovskih sloboština. Upravo u to vrijeme osnivaju se prve bratovštine i zadruge obrtnika, u Pitomači 1860, Đurđevcu 1866, Virju 1867, Kloštru Podravskom1890. Vojna vlast trajala je do 6. srpnja 1871, kada se kraljevskim rješenjem uvodi građanska uprava.
U Spomenici župe đurđevačke 1z 1833. spominje se cehmešter (poglavar) ondašnjeg obrtničkog ceha Matija Leščan, koji je na cehovski račun dao podići kip Sv. Ivana Nepomuka. To je valjani razlog da se vjeruje kako je Đurđevac i prije toga vremena bio obrtničko središte, naročito što u daljnjem tekstu Župne spomenice stoji da je u Đurđevcu bilo mnogo obrtnika, tako da su se udružili u tri ceha. Godine 1862. u Pitomači je osnovana Obrtnička zadruga, prije čijeg su se osnivanja pitomački obrtnici sporazumno odvojili od đurđevačke zadruge, dobivši svoj dio od 240 forinti. Sve ovo navodi na pobijanje bilo kakve sumnje o postojanju obrtničkog udruženja u Đurđevcu u to vrijeme, ali se točna godina njegova osnivanja i vrijeme trajanja ne mogu odrediti zbog nepostojanja vjerodostojnih isprava.
Prema najstarijim poznatim sačuvanim dokumentima, Prva obrtna zadruga u Đurđevcu osnovana je 6. rujna 1866. Prvi načelnik (predsjednik) zadruge bio je kovač Luka Turković, podnačelnik stolar Mihael Vavrecky, perovođa (pisar) zadružnih knjiga Milan Zobunđija, a 1866. godine imala je 90 članova, od kojih 27 iz Đurđevca, dok su ostali bili iz Kalinovca, Ferdinandovca, Virja, Peteranca, Prugovca, Čepelovca, Molvi, Ždale, Šemovaca, Velikog Trojstva, Maglenče, Trojstvenog Markovca, Patkovca, Sigeca, Gole, Hlebina, Gotalova, Drnja i Torčeca.. Najviše je bilo kovača, stolara, kolara i bačvara, te po koji remenar i bravar.
Načelnici Prve obrtne zadruge su bili, između ostalih: Luka Turković (1866-1872), Mathias Premac (1872-1875) i Martin Raptavi (1875-1878).
Tokom devetnaestog i dvadesetog stoljeća mnogo je elemenata utjecalo na oblike udruživanja zanatlija, te bi ovdje bilo nemoguće opisati ukratko sve mijene u tom procesu. Spomenimo onda samo zadnju fazu, odnosno izvorište današnjeg Udruženja obrtnika. Za obrtništvo je bila presudna godina 1967. kada je Zakon o udruživanju zanatlija omogućio klubovima promjenu imena u udruženje zanatlija i intenzivnije međusobno povezivanje. U Velikoj kraj Požege, 1. listopada 1967. održano je savjetovanje klubova samostalnih obrtnika, na kome su osim predstavnika Slavonije bili i predstavnici privrednih komora čitave sjeverne Hrvatske. Na ovom savjetovanju progovorilo se o problematici obrtnika, nakon čega se obrtnici, radi ulaganja u poboljšanje poslovanja, počinju oslobađati poreza, a porez se odmjeruje primjerenije. Upravo te godine osnovano je i Udruženje zanatlija Đurđevac u koje se od 700 zanatskih radnji učlanilo oko 70 članova. Predsjednik Upravnog odbora bio je Stanko Spitek (strojobravar iz Klošta Podravskom), predsjednik Udruženja Martin Đerđi (strojobravar iz Đurđevca), tajnik Ivan Šegrt iz Đurđevca, a predsjednik nadzornog odbora Ivan Benić (fotograf iz Đurđevca). Kako je u Đurđevcu, upravo zalaganjem obrtnika (Dragutin Židovec, Stjepan Dolenčić, Miroslav Weiner i drugi), još 1925. pokrenuta inicijativa za gradnju društvenog doma, jasno je da je i prije najnovijeg vremena obrtništvo u Đurđevcu bila ključna privredna snaga. Knjiga komorskog doprinosa iz 1956-1958 pokazuje, da je tada na đurđevačkom području bilo registrirano 747 obrtnika.Na žalost, zbog teških ekonomskih prilika, gradnjom doma se na već tokom drugog svjetskog rata postavljenim temeljima nastavilo tek 1953. godine. Velikom naporima političke vlasti i radom obrtnika i naučnika, dom se privodi korištenju tek 1966. godine, pa tako novoosnovano Udruženje zanatlija Đurđevac nalazi svoj smještaj odmah po osnutku.
Velika promjena nastala je osamostaljenjem Hrvatske, a 1. srpnja 1994 održana je Obnoviteljska skupština HOK-a, posljedica čega je došlo do formiranje komorskog sustava. Nakon nekoliko promjena nazivlja, đurđevačko udruženje nosi današnji naziv.
Autor teksta: Josip Pleadin